Prvi put sam bila na treningu početkom 2008. godine u školi “Drinka Pavlović” u Kosovskoj ulici u Beogradu. Ne sećam se više gde sam videla najavu, ali me je nešto privuklo i otišla sam na svoj prvi trening. Vežbe i objašnjenja (treninge su vodili Peđa i Pera) su mi izuzetno prijali i ja sam potom svaki put sa velikom radošću redovno odlazila na treninge, iako sam u početku bila, najblaže rečeno, vrlo nespretna, a statičku poziciju nisam mogla ni nekoliko sekundi da održim, a da mi srce ne počne panično da kuca.
Kad sam naučila neke osnovne vežbe, bila sam toliko oduševljena da sam ih pokazivala svima u porodici, a i mnogim prijateljima…
A onda je došao moj prvi letnji seminar (u Beloj Crkvi) i prvi susret sa Mariom Topolšekom, našim učiteljem. Snaga koju je emitovao svakim svojim pokretom me fascinirala, a kad bih na momente sinhronizovala svoje pokrete sa njegovim, činilo mi se da neverovatna sila prožima ne samo mene, nego i sve nas na vežbalištu.
Sve vežbe mi se dopadaju, osim jedne, što sam shvatila posle nekoliko prvih treninga – to je vežba kojom se treninzi završavaju i nije mi bila draga jedino iz razloga što je označavala kraj treninga.
U godinama koje su usledile došli su i drugi seminari: Krivaja, Rajac, Divčibare… beogradske “Ordinacije u pokretu”.
Svaki put sam sa velikom radošću prisustvovala seminarima, jer su oni, uz, malo je reći, blagotvorno dejstvo na moje psihofizičko zdravlje, doneli i poznanstva i druženja sa divnim ljudima, kako iz Beograda, tako i iz drugih gradova gde se održavaju treninzi našeg kluba.
Od mnogih pozitivnih uticaja na svoje ukupno zdravlje izdvojiću dva malo manje specifična. Prvi se odnosi na koncentraciju, pamćenje i lakoću držanja predavanja, pa sam se posle tri ili i više uzastopnih časova osećala puna snage i svežine. Stoga sam često i svojim studentima preporučivala ovaj vid vežbanja zbog mnogobrojnih pozitivnih efekata. Drugi sporedni rezultat treninga za mene je bio i taj da sam pri farbanju prozora mogla ravnopravno da koristim i levu i desnu ruku, kao i da radim u sagnutom položaju bez ikakvih tegoba.
Zahvaljujem se svim našim trenerima, pre svega onima koje sam upoznala na treninzima: Peđi, Neši, Hani, Vladi, Ivanu, Jadranki, Sonji… sa željom da još mnogo godina uživam na treninzima i seminarima koje će voditi. Sa velikom radošću čekam sledeću priliku da vežbam pod njihovim rukovodstvom, kao i da vidim svoje drage prijatelje iz našeg kluba.”